Vodnjan, Barbariga

Vodnjan/Dignano, gradić na jugozapadu Istre, od Pule udaljen 11,7 km, na 135 metara nadmorske visine.

Njegovo široko područje s bezbrojnim karakterističnim kažunima, izgrađenim u tehnici suhozidina, koji su označavali vlasništvo, svjedok je milenija u kojem su se stanovnici bavili poljoprivredom, posebice maslinarstvom i vinogradarstvom kao osnovom vlastitog materijalnog blagostanja.

Okolica današnjeg Vodnjana je obilovala drvima za ogrijev, stokom, žitaricama, kvalitetnom ulju i vinu, što je doprinijelo njegovom razvoju.

Prema legendi, Vodnjan je nastao iz udruge sedam vila koje su bile dio kolonijalnog dobra Pule. Kako bi se mogao oduprijeti od neprestanih prepiranja između akvilejskog patrijarha i Venecije, sedam vila okolice (Vodnjan, Mednjan, Guran, Sveti Kirin, Mandriol, Sveti Mihovil od Banjola i Sveti Lovro) udružuju se u jedno mjesto: današnji Vodnjan.

Sa prvim i drugim svjetskim ratom dolazi do velikih promjena, i tek 1993. god. Vodnjan ponovo dobiva status Općine, koja danas obuhvaća Galižanu, Peroj, Barbarigu i Gajanu.

Ulicama Vodnjana sve još uvijek odiše prošlošću: od gotičke palače grofova Bettica i lica uklesanih u kamen na pročeljima zgrada, od ukrasa od kovanog željeza na bunarima, do drvenih rezbarenih vrata važnih palača i elegantne crkve Sv. Marije Karmelske.
Grad se urbanistički širi i zahvaća periferiju ne nagrđujući profil gradskog naselja nadvišenog najvišim zvonikom u Istri.